Što ako nemam cilj? Što ako sam trideset godina imala cilj a sada samo želim biti tu, biti prisutna i postojat. Disat, promatrat, osjećat. Da li je moguće da čovjek shvati da je cilj života ne imati cilj? Da smo vrijedni samo zato što postojimo, i da je život sam po sebi poklon. Da nisu potrebna dokazivanja izvana i odobrenja od drugih da bismo bili posebni.

Mi jesmo posebni. Ti si posebna. Ti si poseban.

To je moguće u teoriji, a koliko je moguće u praksi? Iskreno, to je jako teško. Možda i nemoguće. Nerazumljivo. Neizvedivo. Ranjivo. Da li je moguće da to postignemo sami? Samom odlukom da više nećemo živjeti po starim obrascima nego ćemo biti svjesni sebe i svojih emocija? Možda za neke i je moguće, dok za većinu nas nije moguće bez određenog raspadanja, teškoća i životnih situacija koje nas dovedu do ruba i natjeraju da se pobrinemo za sebe.

Kroz terapiju. Kroz meditaciju. Kroz bilo kakav oblik pomoći koji je za naše najuzvišenije dobro.

Pa kada obavimo sve to, spremni smo za sva ostala životna učenja koja nas još čekaju, ali sa velikom dozom prihvaćanja i razumijevanja. I onda shvatiš da cilj nije odredište nego vožnja na valovima. Ponekad na mirnom moru. Ponekad na olujnom.