Ponekad ne želim biti najbolja verzija sebe.
Ne želim biti ni verzija.
Otkad smo mi verzije?
Do kad se natječemo sa svijetom?
Ponekad samo želim biti pijesak na sunčanoj obali.
Osmijeh mame.
Ruke njegove.
Vjetar.
Val oceana.
Ništa.
Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.
I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.
Neka bude kako treba biti.
ali ja sam sanjar nemoj meni da ja moram nemoj me smanjivati jer se ti bojiš letjeti moja krila su dovoljna za cijeli svijet moje dubine idu ispod...
onog dana kad mi uzmu slobodu na način koji je sve samo ne moj pristanak tog dana slomit će mi duh moje Ja nestat će u dimu otići će u vjetar sa...
ne dam ti više ni jedan dio sebe ni onaj koji pripada meni ni onaj koji pripada Bogu Raju i Paklu ne dam ti više ni pogled ni treptaj ni osmijeh ne...
Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.
0 Komentara