27/07/2021

Kalup služi da ga razbijemo

$

Uvijek sam se pokušavala staviti u kalup. Nekako se oblikovati da stanem u neku kutiju, u određenu vrstu ljudi sa određenim stavovima i navikama. Nikad to nisam uspjela. Tijekom života sam se pitala zašto ne mogu biti kao drugi.

Zašto se ne mogu prilagoditi?

Zašto sam u konstantnoj borbi?

Borbi sa roditeljima, okolinom, sa pravilima, i na kraju borbi sa sobom… Što je to u meni što mi ne da mira, što mi ne da da šutim, što me traži da izazivam život, zašto se od mene očekuje da sam kao svi?

Kreće od sitnica. Ako slušaš jednu vrstu muzike, ne možeš drugu. Ako voliš more, ne možeš planine. Ako ne podržavaš religije, onda ne vjeruješ u Boga. Ako voliš nježnost, onda ne smiješ grubost. Ako voliš kišu, onda ne možeš voljet sunce. Ako voliš tetovaže, onda ne možeš voljet prirodno. Ide u beskraj. Sva ta pravila. Svo to moranje.

Trebalo mi je 29 godina da osvijestim da mogu biti sve i da mogu voljet sve. Još jedna godina da to prihvatim, i još jedna godina da počnem to živjeti. Živjeti sebe. Da jesam sve, i da mogu sve. Da kažem ”boli me K” i nakon toga odem meditirat. Da sjednem sa svojom tamom i da ju volim.

Svi smo sve što poželimo. Kalup služi da ga razbijemo.

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova stranica zaštićena je kroz reCAPTCHA i apliciraju se Google Pravila privatnosti i Uvjeti korištenja.

Pronašli ste sebe u objavi?

Onda će Vam se zasigurno svidjeti moja zbirka pjesama!

Ova zbirka osobnih priča i pjesmi stvorena je s namjerom da prodire u naše najdublje dijelove – onu zanemarenu, često zaboravljenu dušu koja nas usprkos tome nikada ne napušta.

stela cavrić zbirka pjesama kad duša priča svijet šuti
stela cavrić autorica

Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Tadašnje morske misli

Tadašnje morske misli

što je za mene neka mi dođe što nije neka me prođe ... kako se ponašaš takve odnose i stvaraš ... radije ću bez tebe nego bez sebe ... jesi li ti...

Neka hvala, ja ću po svom

Neka hvala, ja ću po svom

kad vidim da vam je cilj što više odnosa a ne što kvalitetniji odnos -neka hvala, ja ću po svom kad vidim da vam je bitnije što o vama misli društvo...

Jesi li si ikad rekla?

Jesi li si ikad rekla?

koja je privilegija biti ja koja je privilegija biti u mome društvu koliko ja vrijedim koliko ja suosjećam koliko ja imam razumijevanja znaj ovo...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!