Uvijek sam se pokušavala staviti u kalup. Nekako se oblikovati da stanem u neku kutiju, u određenu vrstu ljudi sa određenim stavovima i navikama. Nikad to nisam uspjela. Tijekom života sam se pitala zašto ne mogu biti kao drugi.

Zašto se ne mogu prilagoditi?

Zašto sam u konstantnoj borbi?

Borbi sa roditeljima, okolinom, sa pravilima, i na kraju borbi sa sobom… Što je to u meni što mi ne da mira, što mi ne da da šutim, što me traži da izazivam život, zašto se od mene očekuje da sam kao svi?

Kreće od sitnica. Ako slušaš jednu vrstu muzike, ne možeš drugu. Ako voliš more, ne možeš planine. Ako ne podržavaš religije, onda ne vjeruješ u Boga. Ako voliš nježnost, onda ne smiješ grubost. Ako voliš kišu, onda ne možeš voljet sunce. Ako voliš tetovaže, onda ne možeš voljet prirodno. Ide u beskraj. Sva ta pravila. Svo to moranje.

Trebalo mi je 29 godina da osvijestim da mogu biti sve i da mogu voljet sve. Još jedna godina da to prihvatim, i još jedna godina da počnem to živjeti. Živjeti sebe. Da jesam sve, i da mogu sve. Da kažem ”boli me K” i nakon toga odem meditirat. Da sjednem sa svojom tamom i da ju volim.

Svi smo sve što poželimo. Kalup služi da ga razbijemo.