Nitko od nas nije slobodan. I mi koji mislimo da jesmo, nismo. Samo ponekad osjetim tu slobodu. Kada se vozim u autu i slušam muziku, i ne sjećam se dio puta. Kada na plaži gledam u nebo i izgubim se. Zaspim budna. Odem negdje, a tijelo mi leži. Taj trenutak, tako kratak a tako vječan. Gdje sam?

Izgleda li tako sloboda?

Mogu ju namirisati. Zašto mi je tako daleko? Trebam li nešto napraviti da ju dobijem? Trebam li oprostiti nekome, trebam li se žrtvovat? Koga da volim a da mi pruži slobodu? Kome da platim? Poklanja li se?

Kada nestanem – biti ću slobodna.

Što je skuplje, sloboda ili skup auto? Možda da odem negdje daleko, gdje me nitko ne zna, ponesem samo muziku, papir i olovku, možda tamo negdje daleko nađem slobodu. Na toplom pijesku i pod Suncem koje mi grije lice. Možda tada mi se sloboda otvori.

Kada se zaboravim – biti ću slobodna.

Kada ne vidim i ne čujem – biti ću slobodna.

Kada ne djelujem, kada ne reagiram, kada ne zamjeram, hoću li tada biti slobodna?