Dok čekamo da budemo sto posto spremni, nikad nećemo krenuti. Uvijek će biti ono nešto što nas vuče nazad. Još jedan zadatak za obavit, još jedna osoba koju trebamo zaboravit.

Ako čekamo da nas sve prođe, proći će nam život.

Nemoguće je da sve prođe. Uvijek ostane neki mali dio u nama. Mali dio rodnog grada u nama. Mali dio obitelji koju smo tamo ostavili. Mali dio te osobe koju zaboraviš ali se pojavi sa vremena na vrijeme prije spavanja. Prošlost uvijek iskače kada se rade promjene za budućnost.

Kada se odvažimo na novo i neizvjesno. Prošlost pokuca na vrata i nekako te vuče natrag u staro. I to je u redu. To prošlost radi. Testira nas. Mami nas, vraća u sigurnost. Govori nam da nismo sve riješili. Da nismo sve zaboravili.

Da sve emocije moraju biti izbrisane ako želimo osjetiti nove. Da sjećanja moraju biti izbrisana ako želimo stvoriti nova. Ali to je tako krivo. Tako obmanjujuće.

Treba samo krenuti. Napraviti prvi korak. Započeti nešto novo. Započeti novu ljubav. I kad prošlost dođe, neka dođe. Sjeti je se sa osmijehom na licu i zahvali se što te izgradila u osobu kakva si sada.

Daj joj ljubav. Ne opiri se i ne sumnjaj. Sve se uvijek desi kako se treba desit. Uvijek smo na pravom mjestu u pravo vrijeme u našem životu.