11/10/2021

Demoni

$

Sjela sam sa sobom i demoni su došli. Sjela sam tražeći mir i opet su me pronašli. Zatvaram oči i vidim im lica. Prazna su i blijeda. Ne znam mogu li se nazvati licima. Izgledaju poput sjena i kruže mi oko glave.

Žele da ih slušam. Žele da su opet sa mnom.

Sjela sam sa sobom i anđeli su došli. U miru su gledali sa strane kako promatram demone. Nisu se uključili. Nisu se borili. Iza ramena stajao je najveći, prepoznajem ga iz djetinjstva. Njegova svjetlost ispunjava moj prostor. Oči demona ne zaboravljam, pojave se ponekad kada sklopim oči prije spavanja. Kada prođem hodnikom nakon što ugasim svjetlo. Jesu li moji ili su tuđi, ne znam. Znam samo da su tu, nekad više, nekad manje. Nekad ih nema uopće.

Mislim da se vraćaju da provjere jesam li spremna. Za ponovan pad i gubljenje u tunelu. Svaki put odu razočarani. Više me ne plaše. Ne djeluju tako na mene. Sretna sam što ih imam, što ih prepoznajem. Želim ih ponuditi kavom, ali nekako na moju ljubav bježe.

Oni nam dolaze kada se umirimo, kada smo toliko iscrpljeni da ni ego ne može više analizirati i razmišljati o događajima u danu. Kada nemamo snage za biti snažnima, oni se pojave. Samo da vide gdje smo sada, jesmo li spremni, bojimo li se, patimo li se.

Ne bojte se.

Kada dođu neka sjednu pokraj vas. Neka vas diraju svojom sjenom. Postanite ta sjena. Izgubite se u njima. Dok ste u miru sa sobom, nema straha. Gdje mir caruje tama se ne zadržava dugo.

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova stranica zaštićena je kroz reCAPTCHA i apliciraju se Google Pravila privatnosti i Uvjeti korištenja.

Pronašli ste sebe u objavi?

Onda će Vam se zasigurno svidjeti moja zbirka pjesama!

Ova zbirka osobnih priča i pjesmi stvorena je s namjerom da prodire u naše najdublje dijelove – onu zanemarenu, često zaboravljenu dušu koja nas usprkos tome nikada ne napušta.

stela cavrić zbirka pjesama kad duša priča svijet šuti
stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Zaspala sam budna

Zaspala sam budna

I ove noći zaspala sam budna. Oči me nisu slušale. Gledale su previše, a bilo je nevidljivo. Nisu vidjele što dolazi, iako su bile otvorene. Zaspala...

Srest ćemo se opet

Srest ćemo se opet

Znam da će opet doći vrijeme kad ćemo se sresti. Negdje slučajno, daleko od planiranja onog što je nekad bilo u našim glavama. Znam da kad te...

Svatko je na svom putu

Svatko je na svom putu

Svi smo mi na nekom putu. Samo pratimo različite znakove, smjerove i semafore. Nekad putujemo sami, nekad u društvu, nekad sa srećom, nekad sa...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!