Sjela sam sa sobom i demoni su došli. Sjela sam tražeći mir i opet su me pronašli. Zatvaram oči i vidim im lica. Prazna su i blijeda. Ne znam mogu li se nazvati licima. Izgledaju poput sjena i kruže mi oko glave.

Žele da ih slušam. Žele da su opet sa mnom.

…

Sjela sam sa sobom i anđeli su došli. U miru su gledali sa strane kako promatram demone. Nisu se uključili. Nisu se borili. Iza ramena stajao je najveći, prepoznajem ga iz djetinjstva. Njegova svjetlost ispunjava moj prostor. Oči demona ne zaboravljam, pojave se ponekad kada sklopim oči prije spavanja. Kada prođem hodnikom nakon što ugasim svjetlo. Jesu li moji ili su tuđi, ne znam. Znam samo da su tu, nekad više, nekad manje. Nekad ih nema uopće.

Mislim da se vraćaju da provjere jesam li spremna. Za ponovan pad i gubljenje u tunelu. Svaki put odu razočarani. Više me ne plaše. Ne djeluju tako na mene. Sretna sam što ih imam, što ih prepoznajem. Želim ih ponuditi kavom, ali nekako na moju ljubav bježe.

Oni nam dolaze kada se umirimo, kada smo toliko iscrpljeni da ni ego ne može više analizirati i razmišljati o događajima u danu. Kada nemamo snage za biti snažnima, oni se pojave. Samo da vide gdje smo sada, jesmo li spremni, bojimo li se, patimo li se.

Ne bojte se.

Kada dođu neka sjednu pokraj vas. Neka vas diraju svojom sjenom. Postanite ta sjena. Izgubite se u njima. Dok ste u miru sa sobom, nema straha. Gdje mir caruje tama se ne zadržava dugo.