Kada preusmjerimo fokus na ono što imamo umjesto na ono što nemamo, život nam postane lakši i jednostavniji. Ljudi žure i tragaju za nečim izvana što će ih ispuniti, emotivno se vežu za stvari, toksično se vežu za ljude misleći da je to ljubav i u tom procesu izgube sebe.

Izgube pojam onoga što oni jesu u srži.

Nikad im nije dovoljno, ego traži još više. Strah traži još više. Više materijalnog, više odobravanja, više pohvala, više imovine.

Gdje se kupuje to ”više”?

Zaborave na zahvalnost, na ljubav, na zagrljaje, na plivanje u moru, na sjedenje na travi, promatranje životinja. Sva sreća i mir koji se traže godinama postoje u nama. Nekako smo se od toga odvojili i gledamo na to kao na nešto što moramo dostići. Ponovno osvojiti. Ponovno biti dosljedni da zaslužimo to.

Ljubav i Mir se ne zaslužuju. Mi to jesmo. To je naše pravo od rođenja. To je naša osnova. To je naša esencija. Sve što gradimo na to je bonus. Ljudi oko nas su bonus. Dobar posao, karijera, titule, sve ostalo je bonus. Bonus koji treba doći kao završni sloj na već ugrađeni i uzemljeni Mir.

Ako je obrnuto, a većinom je, do Mira je teže doći. Mir ćemo početi percipirati kao još jednu nagradu. A univerzum to neće dopustiti. Morat ćemo naučiti kako sve izgubiti i biti u redu sa time da smo Ništa, i biti u redu ”samo” sa mirom i zahvalnosti.