Dnevnik

16.02.2022

U nedjelju ujutro dok sam radila jogu došlo mi je da bih trebala proširiti blog i dodati rubriku Dnevnik. Kao da doma već nemam dovoljno bilježnica u koje pišem sve živo i neživo. Možda na ovaj način mogu reći još više toga, dijeliti svoja uvjerenja, stavove, emocije, zabrinutosti, veselje.. šta god. Možda u ovoj rubrici ne mora sve bit dubokoumno, nego može biti više otvorenije i ranjivije. A možda će biti više i realnije. Iako, to što je realno je diskutabilno. I meni je realno ponekad dosadno. Možda ću prestati pisat doma u bilježnici dnevnik. Nemam pojma. Idem probat jer je Intuicija dala usmjerenje pa ću samo ”go with the flow”.

26.02.2022

Pokušavam naći na blogu kako da stranicu Dnevnik napravim da bude kao i kada otvorim blog, svaki tekst za sebe, nikako ne uspijevam. 🙂 Odustala sam jer sam u izradi nove web stranice tako da je to sada i manje bitno. Vi koji čitate ćete se snaći.

Neki dan sam dobila glasovnu poruku od jedne predivne žene koju imam na instagramu, rekla mi je da me se sjetila tijekom meditacije, počele su joj dolaziti neke rečenice i odlučila mi se javiti da napišem nešto u vezi toga što joj je prošlo kroz um. U tom trenu sam osjetila toliko zahvalnost jer nisam ni pomislila da će mi se toliko ljudi javljati kada sam kreirala ovaj blog i počela dijeliti tekstove iz duše na Ig-u. Ja jednostavno pišem kao da nitko ovo neće pročitat i kao da nitko ne zna tko sam. Možda je i to recept za ulazak do tuđeg srca.

Pitam se sljedeće, kako ljudi preko noći postanu veliki mirotvorci, zagovornici mira, slobode, ljubavi, a do jučer ne bi pomogli udarenoj mački na cesti? Kako taj mir sada šire kroz društvene mreže a nikad ne pitaju kolegu kako je, pozdrave smetlara na cesti, nasmiju se psu u prolazu. Meni to nije jasno. Možda ovo zvuči grubo ali licemjerstvo za mene nije opcija. Zašto se priča samo o ratu koji se pojavljuje u medijima? Zašto su samo ti ratovi bitni? U svijetu se svaki dan negdje odvija neki rat. Rat gdje gube i umiru ljudi i životinje. Pokolji. Otmice. Trgovine ljudima. Trgovine životinja. Mučenja. Glad. Zatočeništvo. Svaki dan. Svake minute je u svijetu neki rat. Ali onda postane bitan onaj rat koji je na tv-u. Ne kažem ja da nije bitan, ja samo kažem da smo licemjerni. Smatram da promocija mira mora krenuti iz nas, iz naših djela, iz naših uvjerenja. Smatram da mir moramo širiti lokalno i onda se on širi globalno. Smatram da story na Instagramu gdje pišeš da se moliš za Ukrajinu neće pomoći ljudima u Ukrajini. Pogotovo ako je story okačen i ti nastavljaš sa svojim životom kao da se ništa ne dešava. Isto tako smatram da 10 minuta na dan sjedenja u miru i slanja pozitivne, dobre i mirne energije ljudima tamo pomaže, ako je iskreno iz srca i iz duše. Sve pomaže samo kada je naša namjera dobra. Kada namjera dolazi iz srca onda vrijedi. Sve ostalo ne vrijedi, sve ostalo je stvaranje loše karme za nas. Jer ipak Bog vidi sve. Ok, ugasit ću se za danas.

06.03.2022

Od petka do danas sam bila na naprednom Theta healing tečaju. Prije točno godinu dana i jedan dan bila sam na osnovnom tečaju. Sjedim na podu, pišem ovo i prolazi mi toliko toga kroz glavu. Vrijeme stvarno brzo prolazi. Iako je relativno i iako je iluzija. Razmišljam koliko toga sam prošla unutar sebe u samo godini dana. Osjećam to što sam prošla i toliko sam ispunjena, sretna i zahvalna što sam se na vrijeme probudila i odlučila pobrinut za sebe. Često kažem da me moja duhovna učiteljica spasila. Tako ju nazivam, postala mi je i prijateljica i duhovna obitelj. Theta healing je promijenio moj život na bolje. Sve nakon njega se počelo dešavati jako brzo, napredno i iscjeljujuće za mene. Nisam to shvaćala toliko do sada, ali sada kad razmišljam da je prošla samo godina dana a ja sam dobila toliko uvida, toliko uvjerenja promijenila, programe, otvorila sam se sebi, Izvoru, Bogu, Univerzumu, počela sam slušat svoju intuiciju, svoje tijelo, svoje više Ja. Samo u godini dana. Zahvalna sam. Sretna sam. Sretna što dišem i postojim. Nakon osnovnog Theta tečaja kroz samo mjesec dana mi se otvorio kanal za pisanje ovih tekstova. Sjećam se tog dana. Bila sam u meditaciji i došla mi je informacija da krenem pisat. Završila sam meditaciju, otvorila laptop i napisala jednu stranicu. Tipkala sam kao da ruke nisu moje. Kada da piše netko drugi a ja svjedočim tome. Nedugo nakon toga sam shvatila da je Duša pisala. Ugasila Ego i preuzela kormilo svog života. Bilo je i vrijeme. 🙂 Sjećam se da sam napisala tu stranicu, ugasila laptop i jedno tjedan ili dva nisam pročitala što sam napisala. Kada sam napokon išla pročitati napisano nisam mogla vjerovat da sam ja to pisala. Čitala sam i osjećala sam se kao da se ne sjećam da sam to napisala, mogla bih reći da sam doživjela tada neko vantjelesno iskustvo. Nakon toga je sve krenulo sa lakoćom. Riječi i rečenice su samo dolazile. Prvo samo nakon meditacije. Kasnije kada se kanal otvorio samo su dolazile, dok radim, dok sjedim u restoranu, dok vozim, dok sam na plaži, dok kuham. Mobitel mi je postao pun tekstova, u stanu sam svugdje ostavljala papire na kojima bih zapisivala rečenice koje su mi dolazile. Sada sam došla do toga da samo zatvorim oči i riječi samo dolaze. Osjetim temu i riječi stižu na papir. Ništa od ovog ne bi bilo bez Thete, možda i bi ali vjerujem da puno kasnije i usporenim procesom. Ovako je moje buđenje bilo vrlo brzo ali sve sa jednom svrhom, da mogu na svoj i autentičan način pomagati drugima. Da mogu svojim iskustvom ispuniti svrhu svoje duše u ovom životu.

09.03.2022

Danas me moja maserka opet ušpotala da zašto ne objavljujem češće na blogu. Ona bi da pišem skoro svaki dan, ja se brinem hoću li postati prenaporna ljudima. 😀 Rekla mi je danas da je moje pisanje bezvremensko. Predivan kompliment. Zastala sam. Kao i sada… Nema natrag nakon što ti netko tako nešto kaže. Možda je vrijeme da počnem češće objavljivat…

01.04.2022

Ne ostave svi ljudi trag na nama. Postoje ti neki koji samo prođu kroz naš život, bilo to na pola sata ili na jedan dan a ostave takav trag da ih zapamtimo i osjetimo. Taj trenutak ostavljanja traga se ne može ni opisati. Barem ja to ne mogu opisati. Sve to gledam sa nekim dubljim smislom, sve to vidim kao nešto posebno poslano u tom trenu u moj život da me dodatno nadahne i prosvijetli. Danas mi je bio jedan od takvih dana. Danas je na meni ostavio trag, ne jedan čovjek nego nekoliko njih. Danas mi je bio predivan dan, pun sadašnjih trenutaka koji su ostali u mojoj memoriji i otisnuti u mojoj auri. Danas sam bila na sprovodu.

Sigurno si mislite kako na sprovodu mogu naći toliko trenutaka koji su lijepi a na sprovodu sam. To sam ja. U besmislu nalazim smisao. U tuzi nalazim ljubav. U suzama nalazim ljepotu. U ljudima vidim dušu. Bila sam na sprovodu jednoj osobi koju sam upoznala nedavno i sa kojom sam samo dva puta dijelila stol. Ta osoba je vrlo bliska mojoj sestri i moja druga sestra i ja smo išle na sprovod kako bi joj dale podršku. Nisam inače osoba od crkve, ne vjerujem u crkvu kao instituciju, nisam fan svećenika jer sve koje ja znam su bili više u politici nego u Božjoj ljubavi, samo jedan svećenik je na meni ostavio trag ali ovo nije priča o njemu. Do danas. Danas sam na daljinu upoznala svećenika koji me zadivio svojom propovijedi, u kojega sam gledala jasno bez treptanja, oko kojeg sam vidjela svjetlost, u kojem sam vidjela Dušu kako se obraća ljudima. Nikad ljepšu propovijed nisam čula ni osjetila. Toliko me zadivio da sam ga zaustavila nakon sprovoda i rekla mu da je imao divnu propovijed. U jednom trenutku iznad grobnog mjesta je rekao: ”Duša se ne može staviti u ladicu, duša se ne može staviti u grobno mjesto. A mi ljudi bi sve stavljali u ladice. Za nas ljude smrt je gubitak, za dušu smrt je dobitak.” Osjetila sam to. Ušlo je u srž moga bića, ušlo mi je u kosti. Zbog takvih svećenika bi i ja krenula u crkvu. To je prva osoba koja je ostavila trag na meni danas.

Druge osobe koje su ostavile trag na meni su obitelj preminule osobe. Rijetko kad upoznaš nekoga tko zrači čistom dobrotom i neiskvarenošću. Tko te voli od trenutka kada te vidi. Tko te prihvati od trenutka kada te vidi. Tko osjeća i kaže što osjeća. Tko plače dok govori što osjeća. Tko grli i osjetiš da je iskreno. Tko te zove na kavu jer te stvarno želi vidjeti. Koga vidiš prvi puta i od tog prvog puta osjećaš da pripadaš. Malo je takvih ljudi. Ali takve ljude sam ja upoznala danas. Hvala im na tome.

–Dragi Florio, zahvaljujem Matei što nas je upoznala. Dok sam sjedila sa tobom nisam znala da sjedim sa tako velikim čovjekom. Nisam znala koji doprinos si dao svijetu i koliki trag si ostavio na ljudima. Nisam znala jer nisam vidjela od tvoje skromnosti. Na sprovodu nam je prišla jedna ženska i rekla da je radila sa tobom 20 godina i da si najbolja osoba koju je upoznala u životu. Nisam znala da si pravi delfin. Nisam znala koliko dobrote si nosio u sebi. Danas sam sve to vidjela. Danas sam sve to osjetila. Danas sam imala najspokojniji i najljepši sprovod do sada. Adela i ja ćemo te uvijek pamtiti po mahanju sa prozora. Gledaš u nas i mašeš nam toliko srdačno, kao da odlazimo na dalek put, kao da nam daješ dio srca, sa toliko veselja na tvom licu i iskrenom osmijehu. Hvala ti Florio, možda se sretnemo u nekom drugom životu.–

16.05.2022

U meni se uvijek bore dvije osobe, barem su se uvijek borile dok nisam osvijestila neke stvari i prihvatila se u potpunosti. Prihvatila činjenicu da od sebe ne mogu pobjeći i da mi je jednostavno takav horoskop. Šalim se malo, vjerujem da skoro sve možemo promijeniti u sebi ali postoji ipak jedan taj mali dio koji nam je dan sa razlogom i sa kojim se moramo sprijateljiti. Kod izrade moje druge natalne karte, astrologinja mi je napisala da se moram sprijateljiti sa svojim Uranom, u protivnom ću postati njegov rob. U podznaku sam Vodenjak. Saturn i Uran vladaju Vodenjakom. Ne znam koliko se razumiješ u čari astrologije pa ću samo laički reći da je Uran taj koji mijenja, ruši staro, želi i traži da se stvori novo. Ne voli pravila, ne voli ograničenja. On stvara svoja pravila, on mora biti slobodan. On je sloboda. I on me jebe skoro cijeli moj život. Dok nisam naučila, shvatila, prihvatila i pomirila se s time i rekla sebi; dobro, sad shvaćam zašto sam takva kakva jesam i znam zašto sam tu.

Svejedno, zna biti jako teško. Ne mogu ti opisati taj osjećaj kada napokon dobijem sve što želim, nađem neki mir, osjetim da se mogu smirit i onda se on aktivira u meni i lagano kuha. Govori mi: ”Što si se opustila, nema komfora, vrijeme je za promjenu!” I onda meni preko noći dođe da pustim sve. Ostavim sve. Spakiram se. Maknem se. Odselim. Promijenim grad. Ljude. Samo da sve srušim i počnem negdje ispočetka. Da sam Stela od prije 3 godine vjerojatno bih to i sada napravila. Ali ova Stela se osvijestila :). Sada znam šta raditi sa njime. Sada se pustim, osjetim to rušenje iznutra i čekam neko vrijeme da dobijem odgovor od Svemira, Boga. I kada pustim, dobijem odgovor. Ali, mislim da će me Uran testirat cijeli život. Ja ove emocije i spoznaje ne mogu objasniti ljudima, donekle ih i razumijem. Ona osoba koja se ustane, radi, jede, dođe sa posla, kuha ručak i opet ide spavat mene ne može nikako razumjeti. Ja ponekad od 7-15h znam imati po dvije nove spoznaje. Osjećam da se mijenjam svaka tri dana. Nove uvide dobivam na tjednoj bazi. Kroz snove mi podsvijest šalje poruke. I onda me netko pita što ću radit za ručak. Ma kakav ručak, znaš li ti da je sada Jupiter ušao u Ovna i znaš li što to znači za čovječanstvo?! Nemam ja vremena za ručak. 😀

Ali nisam htjela pisati o ovome, tako je ispalo. Ispalo je kako treba. Predugačko je da pišem na instagramu pa neka bude tu. Htjela sam ostavit neke svoje emocije ovdje za tebe i neke nove spoznaje koje sam imala ovaj vikend u Zagrebu. Ja sam osoba koja ode sa curama van u Zagreb i usred kluba punog zgodnih ljudi, sa alkoholom na šanku, i treštanju narodnjaka, doživim AHA trenutak. Znam, ne mogu biti normalna. Niti želim. Doživim onaj trenutak spoznaje kao da sam bila u meditaciji.

U zadnje vrijeme se odlično osjećam, ali u vrijeme prije tog zadnjeg :), sam se osjećala kao da je došlo vrijeme da idem. Tu je ona priča o Uranu od gore. Osjećala sam se kao da je završila još jedna etapa u mom životu, kao da je vrijeme da se maknem od ove okoline, čak sam i razmišljala o tome da se preselim. Osjećala sam da je kraj neke stare mene i nova Ja zahtjeva nov grad, novu okolinu, nove ljude. Počela sam se vraćati u onaj svoj stari nemir ali nije to bilo vraćanje na staro, to je bio samo test. Ponavljanje gradiva. Test od Svemira da vidi jesam li naučila. Jesam li ona stara koja je bježala ili sam počela živjeti to što pričam i osjećam. Čak mi je prošlo kroz glavu da bih se mogla odseliti u Zagreb. Kao tamo je sve puno događaja, ljudi, gužva. Kao da mi je falila neka stara buka koju sam živjela u Rijeci dok sam bila na faksu. I kao što to obično biva kod mene, kada se nešto pitam vrlo brzo dobivam odgovor od Svemira.

Dolazim u subotu u Zagreb. Nalazim se sa frendicama u Areni, čekat ću ih unutra dok dođu i kao idem vidjet što ima. Ulazim u Arenu, unutra čovjek na čovjeku. Svi jure, žure, svakakva energija je u zraku. Imala sam osjećaj kao da me nešto toliko opalilo i samo mi je Intuicija rekla – to nije za mene. Ušla sam u jednu trgovinu, vidjela da ne mogu, izašla van i rekla si: ”ne mogu bit unutra”. Zahvalila sam se Bogu. Sve mi je bilo jasno. Prva spoznaja. Ipak ti ne fali gužva Stela.

Druga spoznaja. Ulazimo u noćni klub. Predivno uređen. Svi lijepi ljudi oko nas. Mi lijepe i raspoložene za ples i provod. Ženski izlazak. Par metara od nas stol sa nekoliko muškaraca (ja bih rekla dječaka al ajd). Pogledavaju cijelo večer prema nama. Mi smo u svom filmu. Par sati nakon toga jedan od nas nam prilazi, vidno alkoholiziran, odmjerava nas, želi nam prići ali nema hrabrosti. Prilazi do šanka, gleda u nas, gleda u šank, gleda u nas, gleda u šank. Možda je mislio da čitamo misli. Zajebao se jer ja ponekad i čitam misli. Mislim da su mu muda ostala doma. Odlazi do stola svojih prijatelja. Vraća se za 15 minuta. Ista priča. Šank, mi, šank, mi, šank mi. Odlazi. Valjda je očekivao da ćemo ga zaustavit i pitat hoće li šta popit. Okrenula sam se prijateljici i samo sam joj rekla: ”Nije ovo za mene.” Ponovo sam se zahvalila Bogu jer mi je sve bilo jasno. Neću u detalje, tko je skužio skužio je. Volim ja muškarce i ne diskriminiram, samo sam jedna od onih što misli da muško mora biti muško i ako nešto želi to i radi, uzima. Cijeli svoj život sam bila u muškom društvu i mogu ti reći da se jako puno stvari promijenilo od moje rane mladosti do sada. Muški su negdje putem izgubili muda ali veliku zaslugu tu imamo mi žene za to gubljenje. Ali o tome neki drugi put.

Uglavnom, nekad moram otići da bih shvatila da tamo gdje želim ići ipak nije za mene. Nekad moram otići da bih shvatila da to od čega odlazim u stvari želim, samo me stari programi žele povući natrag. Nekad me samo Uran testira. A nekad se moramo pomiriti sa time da u životu ne možemo imati sve što bismo htjeli i ponekad moramo izvagati što nam je bitnije a ono drugo manje bitno zadovoljavati po potrebi. Ja sam došla do toga da mi je najbitniji moj Mir, a svoj Nemir ću hraniti nekoliko puta godišnje i svi će bit sretni. I još nešto, zahvalna sam što osjećam što više ne vibrira sa mnom i to sa lakoćom mičem iz svog života. Vidim, upoznam, osjetim, hm, nije na mojoj frekvenciji, ok, nije za mene. Hvala ti Bože na tome.

Laku noć dragi ljudi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s