Zbog koga niste slobodni?

Zbog koga niste slobodni? Zbog čega niste slobodni?

Često imamo stvorena kriva uvjerenja koja vučemo iz djetinjstva ili iz određenih trauma koje su proizašle iz raznih odnosa i situacija, te potisnemo ta uvjerenja duboko u sebe, hodamo kroz život čvrsto i sigurno misleći da smo slobodni i da živimo život kakav želimo. Vrlo često otkrijemo da to nije baš točno nego živimo život kako najbolje znamo polazeći od toga u što vjerujemo i što je duboko ukorijenjeno u nama. Zatim u naš život uđu ljudi i situacije koje nam stvore nemir i ne razumijemo zašto se osjećamo kako se osjećamo. Želimo nešto napraviti, želimo započeti nešto novo, biti sa nekim, a postoji kočnica koju ne razumijemo.

Kasnijim uvidom u sebe otkrivamo da nismo slobodni. Nismo slobodni od tuđih mišljenja, utjecaja okoline, obitelji, društvenih normi… Možda nismo slobodni u svim tim područjima, a možda nemamo slobodu zbog samo jedne naše bliske osobe. Kroz različite tehnike možemo promijeniti naša uvjerenja i započeti živjeti život kakav biramo za sebe. Od trenutka kada promijenimo uvjerenja kreće naš novi život. Protok energije je drugačiji.

Promjenom jednog uvjerenja uviđamo da ih imamo mnogo više (kočnice), i tu kreće ”kopanje” po sebi. Što više kopamo, to više osvještavamo. Što više osvještavamo, to više iscijeljujemo. Što više iscijeljujemo više smo sretniji i zahvalniji. Što smo više sretniji i zahvalniji, to više možemo živjeti u sadašnjem trenutku. Kada dođemo do točke življenja u sadašnjem trenutku, tu počinje naš novi život.

Plave oči prijateljice

Gledam u tvoje plave oči i pitam se vidiš li mene kao što ja vidim sebe. Strahujem od pogleda koji će prodrijeti duboko i otkriti istinu koju skrivam godinama. Smijem ti se lagano i nadam se da vjeruješ mojoj glumi da je sve u redu, da je sve pod kontrolom. Gledam te i mislim u sebi vidiš li u meni ono što ja vidim u tebi. Isto mislimo, isto se smijemo, pozdravljamo se očima i obje se nadamo da ona druga neće shvatiti što nam je u srcu.

Tvoje trepavice duge i crne, poput zavjesa pokušavaju sakriti istinu kao što skrivam stan od pogleda susjeda. Da ne vidi netko slučajno da soba nije pospremljena. Nikad plavlje oči od tvojih nisam vidjela, osjećam da mi je srce na pladnju i da vidiš koliko sam flastera zalijepila. Mislim da isto to, ti misliš u sebi. Kada nastane tišina pokušavam rukama objasniti život koji leti tako lagano i brzo, praveći se da sve mogu i da mi sve ide od ruke. Teško je egu priznati da treba pomoć i da ne može sve sam. Onda će svi misliti da mi je život težak a imam najveseliji osmijeh na svijetu. Istreniran da se smije dok te gledam ravno u oči.

Ipak, tvoje plave oči me traže da se utopim u njima, da se prepustim valovima ili da uzmem dasku i naučim surfati. Možda se i utopim ali nekako me nije briga, ova plava ubija i budi u isto vrijeme.

A kada ti gledaš u moje oči misliš li isto, samo što su moje smeđe i vuku te u zemlju sve dublje i dublje. Kako u zemlju, misliš si, pa tamo je sve mračno i izgubit ću se. Što nisu valovi bolji od zemlje? Što nije boja bolja od crnila? Što nije kretanje bolje od stajanja? Ne znam, govorim ti. Ne definiram više što je bolje a što lošije. To ne postoji. Možda sam ja tu da te povučem na dno jer iz dna jedini put je samo prema gore. Ispod zemlje nema više ”ispod”. To je to. Jedini put je prema gore.

Ako si već tu sa mnom znači da me trebaš, poslana si meni kao i ja tebi. Nauči me kako da plivam a da se ne utopim. Ja ću tebe naučiti kako iz tame dopire svjetlo. Kako je crna isto boja, i kako je dno ponekad sve što nam treba.

Zaštiti svoje vrijeme

Zaštiti svoje vrijeme. Od svega što ti truje dušu. Od lažnih odnosa. Od loše kave. Od ljudi koji te umaraju. Od ”reda radi” prijateljstava. Od veza iz navike. Od prošlosti koja više ne postoji. Od budućnosti koju ne možeš predvidjeti. Od rodbine koja te ne razumije. Od medija koji šire negativu. Od društvenih normi koje nalažu da se svima život odvija na isti način. Od emocija koje te guše i sputavaju da ideš dalje.

Zaštiti svoje vrijeme od svega što te umara.

Imaš pravo na to. Tvoje vrijeme je samo tvoje.

Kada umre posljednji dio mene

Kada umre posljednji dio mene da li ću se pitati kako sam živjela. Kada prođe svjetlost kroz zadnju poru moga tijela u potrazi za zvijezdama koje žive u meni. Pogledat ću u Mjesec tražeći nadu i spas. Za ovu dušu koja je malo dijete upakirano u tijelu žene.

Kada se susretnu moje srce i um na prelasku u drugi svijet, da li će se svađati tko je pogriješio a tko bio u pravu. Zašto je jedan bio gospodar a drugi sluga. Ili će se složiti da je to najbolje što su znali u ovom životu. Možda u sljedećem prije prelaska na Zemlju se unaprijed dogovore tko će ovaj put ”kolo voditi”.

Kada moje oči promjene boju iz smeđih u plave, da li će gledati svijet drugačije. Svaka točka na mome tijelu tražit će spasenje, neki posljednji znak za oproštaj, za ljubav i prihvaćanje. Ionako u srži svaki organ moga tijela to želi. Ne može, ali želi. Kada umre posljednji dio mene dok se osmjehujem osobi preko puta, da li ću se pitati koliko osmijeha lažnih brojim, a koliko njih je iz ovog srca ludog.

Koliko sam laži izgovorila da ne povrijedim druge ili da ne povrijedim sebe. Koliko istine stane u jedno tijelo, a da ne ostane samo na planeti. Jer ipak, od laži živimo, u istini samujemo.

Kada noge krenu trčati kad vide svjetlost na kraju tunela, da li će ruke pratiti ritam ili će usporiti jer se boje kraja. Što me čeka na kraju, smrt ili život? Što je kraj uopće? Postoji li vrijeme ili samo mislimo da postoji. Imamo li vremena iskupiti se za svaku ružnoću koju smo učinili, ili je kasno pa ostatak kratkog života provodimo u pokori.

Imamo li vremena za ljubav? Možda ću imati vremena da tražim oproštaj za sve loše učinjeno. Ako bude sreće možda ću imati vremena i za oproštaj sebi. Možda oprostim sebi jer ne mogu drugima. Možda sa druge strane bude razumijevanja i za nas sebične.

Ako postoji druga strana nadam se da je iskrenija i toplija. Da nema igara i ”što ako” pitanja. Nekima u ”što ako” prođe život. Nekima u šutnji. Nekima u tjeranju inata. Kada umre posljednji dio mene, želim da umre sav inat, sav ponos, sva ljutnja, i ako je to sve što imam neka bude tako.

Znam da imam više od toga, rodit ću se opet, ako ništa barem da izazivam uspavanu publiku. Moja kosa preko ramena teži još većim valovima, udaru vjetra i mirisu mora. Spajanje sa zvijezdama joj je san iz kojeg se teško probuditi.

Kada umre posljednji dio mene kome da se zahvalim što je život bio, ni više ni manje, život kakvog sam unaprijed odabrala.

….

Ovaj post je objavljen na portalu Atma, 15.kolovoza 2021:

https://atma.hr/kada-umre-posljednji-dio-mene/

Sabini

Postajem Žena, nakon svih ovih dugih godina.

Godina u kojima sam bila jaka. Hrabra i snažna.

Postajem Žena. Moje rane sada su pahulje, lagane i prozirne, posvuda lete, vidiš ali slabo osjetiš.

Ipak, samo su moje.

Podsjetnik tereta na leđima kojeg više ne nosim.

Postajem Žena. Svijete pozdravljam te, grlim te, ljubim te.

Nisam znala da je biti ženom ovako lagano i smireno. Ranjivo i prekrasno.

Od sada na dalje nisam ništa a sve sam.

Doma sam, Žena sam.

Nemam cilj

Što ako nemam cilj? Što ako sam trideset godina imala cilj a sada samo želim biti tu, biti prisutna i postojat. Disat, promatrat, osjećat. Da li je moguće da čovjek shvati da je cilj života ne imati cilj? Da smo vrijedni samo zato što postojimo, i da je život sam po sebi poklon. Da nisu potrebna dokazivanja izvana i odobrenja od drugih da bismo bili posebni.

Mi jesmo posebni. Ti si posebna. Ti si poseban.

To je moguće u teoriji, a koliko je moguće u praksi? Iskreno, to je jako teško. Možda i nemoguće. Nerazumljivo. Neizvedivo. Ranjivo. Da li je moguće da to postignemo sami? Samom odlukom da više nećemo živjeti po starim obrascima nego ćemo biti svjesni sebe i svojih emocija? Možda za neke i je moguće, dok za većinu nas nije moguće bez određenog raspadanja, teškoća i životnih situacija koje nas dovedu do ruba i natjeraju da se pobrinemo za sebe.

Kroz terapiju. Kroz meditaciju. Kroz bilo kakav oblik pomoći koji je za naše najuzvišenije dobro.

Pa kada obavimo sve to, spremni smo za sva ostala životna učenja koja nas još čekaju, ali sa velikom dozom prihvaćanja i razumijevanja. I onda shvatiš da cilj nije odredište nego vožnja na valovima. Ponekad na mirnom moru. Ponekad na olujnom.

Plivaš li u močvari pored bistre rijeke?

Navika je čudna stvar. Uvuče ti se u kožu, u kosti, u cijelo tijelo i ne pušta te van. Zove te svaki dan i govori kako ti je udobno u zoni komfora, kako tu sve znaš, sve je poznato.

I svaki dan živiš isto, u istom okruženju, osjetiš isti miris cvijeća, viđaš iste leptire, nebo je svaki dan plavo, sunce grije istom jačinom, smiješ se automatski jer si tako naučila. Tako je ”ispravno”. Tako je ”poznato”.

Ovo sve zvuči vrlo toplo, svijetlo i ugodno. Sad zamislite da ovu toplinu zamijenite sa sivim tonovima. Sivim tonovima u vašem unutarnjem okruženju. U vašem umu, u vašem srcu. U vašoj duši. Odmah vas obuzima neka hladnoća, nije više tako toplo. Ugoda je nestala. Boje su izblijedile. Smračilo se. Iz tog mraka je ponekad teško izaći. Želimo, ali ne ide tako lako. Godine i godine sivila, življenja na isti način, razmišljanja na isti način.

Toliko smo očvrsnuli da smo naučili plivati u močvari. Voda je teška i mutna, ali mi plivamo odlično. Čak smo naučili sve stilove. Čudimo se kako tako dobro plivamo uz sve te terete ispod površine koji nas vuku prema dolje. I onda jedan dan čujemo neki poziv. To je poziv naše duše. Dosta joj je prljave močvare. Ne može više živjeti u mutnom. Teško joj pada pretvaranje i osjeća težinu svega što dotakne. Želi da pročistimo močvaru i želi plutati na površini. Lagano.

Dosta joj je mraka i sivila.

Nekako se trgnemo, isplačemo, razmislimo i krenemo u promjenu. Sve nas boli. Emocije izlaze. Ne možemo se nositi sa njima. Padnemo. Dignemo se. Padnemo tri puta za redom. Četvrti put se ne želimo više dizati. Srećom, Svemir je uz nas pa nam pošalje ruku koja će nas dignuti. Dižemo se. Dišemo. Krećemo. Korak po korak. Osmijeh po osmijeh. Suze, jako puno suza. Ali se iskopamo, pročistili smo močvaru, više nije toliko prljava. Skoro pa i vidimo dno. Nema više teške trave koja nas vuče dolje.

Nema mulja. Sve je čišće. Laganije.

Tako smo sretni. Uspjeli smo. Nakon godina teške muke. Izađemo iz močvare koja je sada čista, pogledamo iza sebe, i vidimo bistru predivnu rijeku. Stanemo zamišljeno i pomislimo… zašto sam čistila močvaru kada sam mogla samo izaći iz nje i kupati se u bistroj rijeci? Zašto nisam išla jednostavnijim putem?

Samo da sam se okrenula na vrijeme, vidjela bih. Samo da sam skrenula pogled, vidjela bih. Samo da sam tražila pomoć, pružila bi mi se.

Svatko može ovo shvatiti na svoj način. I moj način pisanja nije za svakoga. Izvuci što ti treba, zaboravi ostalo. Poanta je u tome što često tražimo izgovore i teže načine da bismo nešto promijenili. Naći ćemo sto izgovora i situacija koje će nas spriječiti i otežati naš rast, dok smo možda samo mogli pogledati iza sebe i vidjeli bismo da je spas na drugoj strani.

Da je preko puta prijatelj, pomoć, bistra rijeka… Da preko puta nema toliko patnje. Da nismo sami. Nisi sama. Nisi sam.

Ali na kraju dana, svatko ima svoj izbor, svaka duša ima svoj put. Kada smo spremni učitelj se pojavi.