Svi smo mi Zvijezde

I možda jednog dana i ja

dođem do zvijezda

postanem jedna od njih

tako daleka a sjajna

u tami punoj ljubavi.

I možda jednog dana i ja

otkrijem da je Ljubav

ništa više od tame

a ništa manje od sjaja

poput zvijezda

unikatna i savršena

daleka i mistična.

Toga dana ću i ja

poput zvijezda

oživjeti svoju vatru

ne umanjivati svoj sjaj

i naći svoje mjesto pod nebom.

Dolazi vrijeme

Doći će vrijeme za sve. I za sve neizgovorene riječi. I za sve neuzvraćene zagrljaje. Za sve nedovršene krajeve. Za svu viku koja je ostala u zraku. Za sve poglede koji još gledaju i traže sjaj u očima osobe koju ste nekada poznavali.

Doći će vrijeme za sve. Za sve što ste htjeli otpustiti a niste mogli. Za sve što ste htjeli dopustiti a niste mogli. Za sva kriva shvaćanja koja čekaju da ih netko shvati. Za sve neizrečene emocije koje vas guše. Za sve neodlučne emocije koje će postati odlučne. Za sve zadnje puteve. Za sve zadnje šanse.

U Svemiru dolazi vrijeme za sve kada je vrijeme za to. I onda ćete reći sve što vam je na duši. Oprostiti svima iako nisu svi zaslužili. Onda ćete završiti te krajeve. Zaokružiti tu priču. Reći laku noć lažnoj bajci. Poljubiti zadnji put. Prestati živjeti u iluziji. Ostaviti prošlost u prošlosti.

Sve što nije moje

Ja nisam svoje misli. Ja nisam svoje emocije. Ja sam esencija puno veća od toga. Moje biće je rijeka koja ima svoj smjer. Kada osvijestim svoju moć nema toga što mi može stati na put. Svoju moć više ne predajem lakim ljudima i jeftinim stvarima. Kada krenu virovi duboko ispod zemlje, pustim ih da obave svoje, pročiste i razruše sve što nema svrhu. Gledam u tišinu i kažem si – to nije moje. Promatram i dišem – to nije moje.

Sve što nije moje može me uzburkat, zamutit, usporit, ali mi ne može promijeniti smjer. Samo ja mijenjam svoj smjer.

Predrasude

Ako sudiš, sudit će ti se.

Ako gasiš nečiju vatru, izgorit ćeš.

Budi svoja. Budi autentična. Ali ne tako, jer kada si previše svoja onda si prijetnja ovima što su se godinama izgrađivali da bi se uklopili. Ne smiješ biti neposlušna. Moraš se uklopiti. Moraš biti dio većine. Jer uvijek netko zna bolje od tebe što je bolje za tebe. I da, budi autentična. Pogledaj malo što drugi rade pa ti radi slično da ne bude velike razlike između vas. Jer, moraš se uklopiti zar ne?

Razmisli dvaput, čak i triput prije nego nešto objaviš jer nikad ne znaš što će netko misliti o tebi nakon tvoje objave. Možda poljuljaš tu savršenost koju si izgradila o sebi. A možda te jednostavno boli kurac. Želim ti od srca da je ovo drugo.

”Close friends” opcija na instagramu. Ja sam nekim ljudima u tome i počašćena sam zbog toga. Ne znamo se a stavili su me u to što mi govori da vjeruju da ih neću osuditi ili otpratiti zbog nekih njihovih storija. Zašto uopće postoji ta opcija? Zašto bi uopće skrivali naše storije od nekih ljudi, ili od većine ljudi koja nas prati? Zašto nam je stalo do broja pratitelja? Zašto nam je stalo što će o nama misliti ljudi koji nas ne poznaju? Kakvu poruku prenosimo sa time? Ne osuđujem ja ljude koji stavljaju ljude u close friends, već osuđujem ljude zbog kojih ti ljudi stavljaju neke u close friends.

Ponekad se pitam zašto se nekad nađem u ”close friends” opcijama. Ali onda mi je jasno. Jer kada i ja stavim nešto što se ne uklapa u kalup onoga što su ljudi zamislili gledajući moj profil, izgubim neke pratitelje. Odem na prosvjed u Zagreb koji je protiv Covid potvrda, izgubim pratitelje. Odem na muziku koja se ”kosi” duhovnom putu, izgubim pratitelje. Objavim klanje životinja zbog mesa kojeg jedete, izgubim pratitelje.

Zbog tekstova koje pišem možda bih trebala cijeli dan hodati bosa po livadi i loviti leptire? Kako da to radim kada ponekad želim zapaliti i te leptire i livadu?

To što netko misli da ja jesam je samo nečija slika o meni koja nema veze sa mojom istinom. To što netko misli da netko drugi je, isto nema veze sa ničime. To je samo nečiji doživljaj te osobe. Nečiji doživljaj nije ta osoba.

U zadnje vrijeme se svugdje promiče autentičnost. Kako ćemo biti autentični ako imamo strah od gubitka ljudi oko sebe, pratitelja na društvenim mrežama? Hoćemo li biti polovično autentični? Autentični do neke granice, nakon te granice postajemo poslušni?

Daj da ti vidim vatru. Zbog čega goriš? Što ti smeta? Što te ljuti? Što te uzbuđuje? Što te pokreće? Što te rastužuje? Možda da krenemo njegovati takvu autentičnost. Jer svi smo sretni na isti način. A jesmo li sretni uopće?

Nikad neću biti ono što ti misliš da mogu biti ili da jesam. Uvijek ću biti ono što ja jesam, živim, želim i radim u tom trenutku. U jednom ću trenutku biti jedno, u drugom trenutku ću možda biti nešto drugo. Nikad nemoj pomisliti da samo provodim dane grleći drveće jer pišem duboke tekstove. Nemoj pomisliti da slušam samo mantre, ode Ganeshi i da meditiram po cijele dane. Nikad nemoj pomisliti da iz mojih usta ne mogu izaći psovke jer često zagovaram mir.

Predrasude gasimo a ne tuđu vatru. Tuđoj vatri dolijevamo benzin da gori još jače. Tuđu vatru bodrimo, ne pokušavamo ju oblikovat po sebi. Ne možeš oblikovat vatru, pa ako želiš bolje ti je da se makneš. Kada ti pokažeš svoju vatru, potičeš i druge da izađu iz kalupa i zapale se.

Divlje duhovna

Divljoj duši koža puca kada ju žele remenjem vezat

Koža postane tijesna kada isti ključ otvara sva vrata

Ne možemo biti isti jer nas strasti odvajaju

Netko je presušio a netko gori i dok spava

Za ples oko vatre nije ti potreban nitko

Osim duboke šume i tame

Svjetlo od Mjeseca i tišina rijeke

Zemlji se vraćamo kada nas život napusti

Ali dok je života je i strasti

Divlje će se pokušat zavezat

Primirit i ušutkat

Zaborave da je divlje divlje

Ne opstaje u kavezu dugo

Divlje spojeno sa prirodom

Srcem i dušom

Tijelom i umom

Divlje duhovno

Postojano i unikatno

Slobodno

Takvo rođeno

Hladnoća

U ovoj hladnoći u kojoj si me ostavio smrzava se jedno srce. Srce puno rupa, godinama krpano sa svih strana. Zadnja rupa plaće i vrišti, pita se kako opet duša prolazi kroz nju kada je obećala samoj sebi da će je led ispuniti. Svaka rupa u srcu vodi život na svoj način. Hladnoća im je novi dom, ponekad se sjete neke iskre i topline. Ponekad se sjete zagrljaja i otkucaja tuđeg srca. Ponekad još ima nade za disanje. Ponekad je samo riječ.

U hladnoći žive samo hladni i svaka rupa koja želi toplinu biti će ubijena. Na najgori mogući način, ostajući sama zauvijek. Zauvijek hladna i zakrpana, zauvijek sanjajući tuđe otkucaje. Toplina je toliko daleko. Ona je tuđi dom. Tuđa svrha. Tuđe ispunjenje. Nije to za ovo srce. Svi zaboravi su zaboravljeni i sve nade su utopljene. Zauvijek na dnu oceana, ispod zemlje, zadnja nada u kovčegu leži. Nikad isplivana, zauvijek zgažena.

Dopusti si

Dopusti si da te ljubav pokreće. Dopusti si da vidiš ljubav u svakom pokretu, u svakom odnosu, u svakom danu. Dopusti si da vidiš ljubav i onda kada ne vidiš ništa. Dopusti si da budeš voljena opet. Dopusti si da voliš opet. Dopusti si da živiš ljubav u sebi. Dopusti si da budeš zbog ljubavi ostavljena. Dopusti si da ne ispunjavaš tuđa očekivanja. Dopusti si da ne radiš ništa. Dopusti si da ne moraš ništa. Dopusti si odmor duše i tijela. Dopusti srcu da dođe do glasa.

Dopusti si da vidiš ljubav u svakom početku i u svakom kraju. Dopusti si otpuštanje svega što te ne služi. Dopusti si nježnije trenutke. Dopusti si da živiš svoje emocije.

Za svu ranjenu djecu u nama

Malena hoda kroz život sa osmijehom na licu i vedrinom u srcu. Radost joj u očima, kosa joj čuva leđa. Nije ni svjesna života koji ju čeka, vjeruje da je prihvaćena, vjeruje u svoju autentičnost. Prvi svijet su joj roditelji, jedina svijet i jedina obitelj. Ne zna što je van toga, vjeruje da je ljubav dovoljna za disanje.

Prvi krivi pokret i ostaje povrijeđena. Prva suza i prvo negiranje njene osobnosti. Nije joj jasno što se događa, nije joj jasno zašto ju obitelj ne voli. Drugi krivi pokret i drugo neprihvaćanje. Kažnjavanje. Nepriznavanje njenih emocija. Neuvažavanje njenih snova. Treći krivi pokret, četvrti, tko još broji. Ne pokazuje više sebe jer ljubavi nema.

Ne smiješ biti svoja jer više ne znaš što to znači. Davno su te slomili. Zaboravila si kakva si bila. Znaš samo kakva si sada. Neprihvaćena djevojka, na lancu dovoljno dugačkom, bez suza da ne budeš ružna, bez emocija da ne radiš dramu.

Prvo Ja

Prvo sam ljudsko biće a onda sam sve ostalo. Prvo sam ljudsko biće a onda sam: sestra, kćer, prijateljica, partnerica, kolegica, vegetarijanka, aktivistica, umjetnica, šefica.

Prvo sam Slobodna a onda sam sve ostalo. Prvo dišem za sebe a onda za sve ostale. Prvo mislim na sebe a onda na sve ostale. Prvo njegujem svoje srce i dušu a onda ih dajem drugima. Moja svjesnost i energija se prenose. Otvoreno srce i slobodan um želi otvorena srca i slobodne umove.

Nije me briga tko si, što si, imaš li ili nemaš diplomu. Tko ti je tata, koja ti je titula, jesi li rastavljen/a, vjeruješ li u Boga. Sve te maske možeš skinuti. Za novi svijet nisu ti potrebne. Tvoje uloge te ne definiraju. Tvoje uloge te ne čine boljom ili lošijom osobom. Možeš biti svećenik i svejedno biti loš čovjek. Tvoje uloge te dižu samo u očima površnih ljudi. Ako si samo svoje uloge, poznaješ li sebe uopće?

Tvoje srce, tvoja duša, tvoja energija, tvoje emocije, tvoja suosjećajnost, to te čini ljudskim bićem. Zbog toga vrijediš. Zbog toga si voljen/a.

Vjera

S vremena na vrijeme izgubim vjeru. U Život, u Svemir, u Boga. U sebe. Izgubim vjeru u smisao i u svrhu. U dobrotu, u ljudskost, u prijatelje, u obitelj, u ljubavnike. U ono što su rekli i ono što nisu rekli. Izgubim se u očekivanjima. Pitam se jesu li prevelika ili premala? Jesu li dopuštena? Jesu li opravdana? Svejedno, izgubim se u njima.

Izgubim se u granicama. Svojim i tuđim. Izgubim vjeru da ih mogu postaviti. I pitam se opet, zašto je, zašto nije, što nije u redu sa mnom? Mislim li previše? Želim li previše ili premalo? Osjećam li previše? Možda osjećam premalo. Možda kada osjećam, ne kažem. Možda nemam vjeru u dubinu svoje duše.

S vremena na vrijeme izgubim vjeru u Ljubav, u postojanje, u kreaciju. Izgubim vjeru i pitam se čemu sve ovo. Čemu sve te škole i lekcije, koliko će još trajati? Pitam se što sam sve bila u prošlim životima. Pitam se ima li Karma veze sa time što me uvijek vraća na mjesta koja nisam do kraja zaliječila ?

Zašto mene vraća a druge ne? Možda se i drugi to pitaju za mene… S vremena na vrijeme pitam se zašto isto ponavljam, isto dopuštam, isto propadam? Zašto isto osjećam, isto mislim? Zašto se okrećem iza sebe?

S vremena na vrijeme izgubim vjeru, u svoj rad, u svoju promjenu, u svoje srce, u svoju dušu. U svoju dobrotu. U ljubav prema sebi. Izgubim vjeru u svoju svjetlost. Izgubim vjeru u spas. U povezanost. U odanost. U iskrenost.

Zašto nismo iskreni? Ne možemo se nositi sa svojim ili tuđim emocijama? Vjerujte mi, sa tuđim. Zato skrivamo. S vremena na vrijeme izgubim vjeru u zaštitu. Izgubim vjeru u Vjeru. I tada shvatim, u samom gubitku vjere svega što postoji, da mi baš to treba, toliko jako, da se podsjetim da Vjera ne treba vjeru. Vjera prihvaća moj gubitak vjere. Vjera ima ljubavi prema meni čak i kada ja nemam ljubavi prema sebi. Vjera vjeruje u mene čak i kada ja ne vjerujem u sebe.

Vjera vjeruje da sve ide po planu, da je sve dio univerzalne kreacije, i da je u redu da i ja ponekad nemam vjeru u nju. Da ju i ja ponekad ne želim, ne trebam, okrenem joj leđa. I tada kada me prihvati takvu, taj postupak Vjere vraća moju vjeru u nju.