Nisi za svakoga

Nisu tvoje ruke za svakoga pa da ih miluješ bez milovanja natrag. Nije tvoj pogled za svakoga, niti tvoja koža niti tvoji pokreti. Nije tvoje tijelo za svakoga, niti tvoj zagrljaj niti tvoj osmijeh.

Nije tvoje srce za svakoga, niti tvoja duša niti tvoja energija. Nije tvoj ples za svakoga, niti tvoja melodija niti tvoja tišina.

Pogotovo tvoja tišina.

Nije tvoja mudrost za svakoga, niti tvoje suze niti tvoj prostor. Nije tvoja ljutnja za svakoga, niti tvoja ranjivost niti tvoja tuga.

Ne može svatko na tebe kao da si dostupna svakoj duši koja se traži na ovome svijetu a ne daje ništa zauzvrat.

Ne daj se niskoj melodiji koja te zove samo kada joj trebaju viši tonovi.

Svjesnost o sebi

Ljudi žude za tuđim dodirom skroz nesvjesni da su u dubini željni samo svog dodira. Ukoliko je naša dubina prazna mislimo da će nas tuđa prisutnost ili dodir ispuniti. Ovisno o tome kojim jezikom ljubavi pričamo. Surova istina je ta da ne postoji osoba koja će nas ispuniti dok mi sami sebe ne zavolimo i ispunimo sve praznine koje su godinama bile prazne.

U potrazi za ljubavi i ”savršenom” osobom ljudi su spremni probati sve, i isto tako na jedan ”nedostatak” druge osobe pobjeći. Opet nesvjesni da u većini slučajeva u stvari bježe od sebe. Konstantno traženje prisutnosti druge osobe može biti pokazatelj osjećaja manjka vrijednosti kod nas ili lažno potvrđivanje naše vrijednosti kada drugu osobu osvojimo. Ili oboje.

Opet nesvjesni da cijeli taj proces orkestrira naš ego koji zadovoljava neku svoju potrebu. Kada se odvojimo od ega i shvatimo da mi nismo naš ego niti naše emocije, onda prelazimo na višu razinu svjesnosti i svijet gledamo novim očima.

Više ne postoje dodiri koji nas mogu zadovoljiti ukoliko to nisu dodiri koji osim našeg tijela diraju i našu dušu. Pažnja koju smo tražili vani više ne postoji jer shvaćamo da potraga može prestati.

Jer smo našli ono što smo tražili godinama. Našli smo svjesnost o sebi. Vidjeli smo sebe i dodirnuli smo svoje biće. Zato shvaćamo da tuđe praznine više ne mogu ispuniti našu dubinu.

Igramo se Boga

Živjeli smo tako

igrali se Boga

voljeli se lažno

mrzili se iskreno

tuđi put birali

tuđe pjesme pjevali

misleći da je naš instrument

jedini ispravni

jedini milostivi

Bog nas je gledao

i pustio da se igramo

dao nam slobodnu volju

srce i dušu

plakao ponekad

smijao se često

mislio da ćemo se prihvatiti

zbog svog bogatstva svijeta

nije znao da smo mali

da ne vidimo život

shvatio je sada

da je Ljubavi ipak premalo

i okrenuo još jedan krug

ispočetka

sa nekom novom pjesmom

sa nekim novim pjesnicima

Nauči više!

Nauči više da te svaka situacija nečemu uči. Taj odnos te nečemu uči. Taj partner te nečemu uči. Taj šef te nečemu uči. Taj posao te nečemu uči. Tvoja ljutnja ima pozadinu. Tvoja ljubav ima posljedice. Tvoj nemir ima posljedice.

Svi smo mi energija. Plutamo, prolazimo jedni kroz druge, zabijamo se, odbijamo se, privlačimo se. Neobjašnjivo je to. Ono što daješ vraća ti se. Još deset puta pročitaj. Ono što daješ vraća ti se. Ne nužno od iste osobe. Vjerojatno i ne od iste osobe i odnosa. Nazovi to slučajnost, nazovi to karmom. Nazovi to zakonom privlačnosti. Ili se pravi da to ne postoji. Samo se ne nadaj da ćeš to izbjeći.

Ne može sve u životu biti fino i glatko. Kao po špagi. Svaki dan isti, lagan i bezbrižan. Treba nas nešto prodrmat, strest i opalit šamar. Izazvat, isprovocirat. Da se pomaknemo sa mjesta. Da se pokrenemo. Da pošaljemo sve u tri lijepe.

I krenemo dalje.

Od tog posla. Od te osobe. Od tog grada. Često sami to ne možemo. Ali Život može. Bog može. Svemir može.

Posebno jutro

Kako posebno se osjeća to jutro kad zaboraviš na jučer. Kad sva ljubav se nalazi u tebi i u tvojoj dugoj kosi. Kada posebno se smiješ jer shvatiš da se poznaješ i da se uistinu vidiš. Vidiš druge i vidiš dobro u drugima, vidiš sjaj u očima. Osjetiš žar u srcu. Kako posebno se osjeća kada ti vjetar prođe kroz kosu i nastavi kroz lišće. Osjećaš ga i smiješ se jer svjedočiš tome.

Kako poseban život postaje kad shvatiš da nisi posebna već unikatna i da su svi unikatni takvi kakvi jesu. Kako život jednostavan postaje kad shvatiš da je sva borba uzaludna i da je sve u redu tako kako je. Kad shvatiš da bez obzira na trčanje sve se događa u svoje vrijeme. To vrijeme koje je uvijek za naše najbolje i najuzvišenije dobro.

Intuicija

Kako se zove kada ti tijelo šapuće i šalje znakove?

Znakove koje ni sama ne možeš definirati. Samo znaš da je nešto posrijedi, da će biti nešto, osjećaš to u zraku.

Kako se zove kada ti vjetar miriše drugačije nego drugima a praviš se da imate isti osjet?

Tvoje srce već je umorno od tuđih pogleda i misli da si luda jer osjećaš. Što to zaista osjećaš? Osjećaš li sebe? Druge ljude? Promjene? Rađamo li se s time ili nas kasnije daruju? Nekako mislim da se rađamo ali nas stavljaju u kalup pa oni dovoljno hrabri razbijaju taj kalup.

Mirisi se vrate. Osjeti se vrate. Vidiš Sunce iza oblaka, ali vidiš i tamu iza duge.

Umiri se. Diši. Osjeti. Čuj se. Netko ti priča. Slušaj.

Zašto sav mrak moramo iscijeliti?

Tko kaže da moramo biti skroz u svjetlu? Što ako nam naša Tama paše, onaj mali dio mraka kojeg čuvamo za sebe i želimo ga zadržati. Naša Tama nam daje posebnu mističnost. Neobjašnjivost.

Ne želim sve riješiti. Bar ne sada. Neka bude malo i mraka. Neka ga bude puno. Neka me obuzme strahom i uspava.

Umorim se od stalnog letenja. Korijenje u zemlji me vuče dolje još uvijek. Da vidim što se tamo skriva. Koliko demona je još ostalo. Koji su se pretvorili u anđele a koji nikad neće.

Stalna smijanja nisu iskrena, umorna duša je nekad najiskrenija stvar na svijetu. Naša istina je naša Tama.

Ako ti trebam naći ćeš me

Ljudi trebaju dijeliti samo svoje iskustvo. Svoju istinu i svoj put. Može nas motivirati tuđe iskustvo, možemo nešto naučiti iz tuđeg iskustva, možemo biti zahvalni na tuđem iskustvu. Ali kada dijelimo sa drugima, kada pričamo, neka to bude naše iskustvo. Naša priča.

Osjetit će se da je naše. Po načinu na kojem pišemo. Načinu na kojem se smijemo dok govorimo. Osjetit će se da nije ukradeno ni posuđeno. Kada je naše osjetit će se strast iz našega bića.

I u tom trenu kada naše biće dođe do riječi, tada počinjemo pomagati. Kome? Nije bi bitno. Kome treba taj će nas naći. Taj će se prepoznati u nama. I tada neće biti bitan naš izgled, gramatika, obrazovanje. Tada smo bitni samo mi. Naš put, naše iskustvo, i način na koji dodirujemo drugo biće.

Svejedno, naše prođeno iskustvo ne mora biti ono što je potrebno i drugoj osobi. Možda bi se druga osoba na našem putu slomila, možda ne bi osjetila isto što i mi, možda bi joj naš put bio glup i nerazumljiv. I to je sve u redu. To je sve nebitno za nas. Dok smo nekome motivacija ili svijeća u tami, put ne mora biti isti. Kako vibriramo tako nam dolaze osobe. Kada nauče nešto od nas, neki odlaze a neki požele ostati. I to je sve u redu. Svoje iskustvo ako želimo, uvijek možemo dijeliti. Ljudima trebaju razgovori, fale im kvalitetni razgovori. Fale im emocije od druge osobe.

Mi možemo pričati, crtati, pjevati. Govoriti o svom putu. Prikazati ga kroz umjetnost. Kome treba, taj će nas naći. Ako pričamo, pričajmo iz srca. Neka govori ljubav, patnja i bijes. Neka sve emocije imaju 5 minuta na pozornici. Ma neka imaju i cijeli dan. Neka ono što radimo bude lijepo, ali neka bude i ružno i brutalno ako treba. Ako smo to mi, neka bude tako.

Kome smo potrebni, ti nas pronalaze i prihvaćaju naše svjetlo i našu tamu.