Pogledaj se

Pogledaj se danas u ogledalo i vidi se. Gledaj svoje oči, promatraj boju u njima. Pogledaj se danas i vidi nove bore koje su se pojavile na licu. Nasmij im se. Pogledaj se danas i vidi svoju kosu. Ima li istu boju kao do sada ili se počela mijenjati. Gledaj se toliko dugo dok ti ne postane neugodno.

Gledaš li se ikada toliko dugo? Ili je svaki pogled mehanički?

Pogledaj se danas u ogledalo i reci si da se voliš. Reci očima ”volim te”. Reci usnama ”volim te”. Pogledaj se danas i nasmij se iskreno. Nasmij se dok se ne pojavi iskra u očima. Pojavit će se. Ako se smiješ dovoljno dugo. Pogledaj se danas u ogledalo i zahvali se. Svakoj točki na licu, madežu, krivini, sjeni. Zahvali se očima što možeš vidjeti sve boje ovoga svijeta. Zahvali se usnama što imaš dar ljubljenja. Zahvali se osmijehu koji može biti darovan svima.

Zahvali se što su sve najbitnije stvari u životu besplatne.

Pogledaj se u ogledalo i zahvali se što se napokon vidiš. Uspori i pogledaj se. Toliko si voljen. Toliko si voljena. Imaš priliku da se vidiš i zahvališ. Zanemari sve obveze i danas to napravi. Za sve one koji nemaju priliku to napraviti. Za sve one koji se ne vide danas, koji se ne čuju danas, koji si ne vide osmijeh.

Napravi to danas. Napravi to svaki dan. Napravi to za sebe.

Previše ste fini

Previše ste fini za prave emocije. Previše ste fini za pravu ljubav. Za pravu ogorčenost. Za pravu ljutnju. Za pravi bijes. Za poslat sve u PM. Previše ste fini za izražavanje, onako kako vi želite. Previše ste fini za pravo povlačenje u sebe. Previše ste fini za postavljanje granica.

Previše ste fini za plakanje cijeli dan u sobi. A niste previše fini za smijanje cijeli dan sa ljudima koji vas ne ispunjavaju. Previše ste fini za razgovor o seksu. Onom koji vas izludi, u kojem izgubite kontrolu. Ili ste previše fini i za gubljenje kontrole u seksu? Previše ste fini za tabu teme na društvenim mrežama. Tamo postoje pravila. Za fine. Morate se suzdržavat da vas online prijatelji ne shvate krivo.

Previše ste fini da živite kako želite. Onako kako vam srce želi.

Živite kako drugi žele. Kako se od vas očekuje. Kako to drugi žele? Žele kontrolu. Žele vas kontrolirat, jer ako ste svoji onda se ne možete kontrolirat. Maknite lažnu finoću i oslobodite se.

Kako izgleda sloboda?

Nitko od nas nije slobodan. I mi koji mislimo da jesmo, nismo. Samo ponekad osjetim tu slobodu. Kada se vozim u autu i slušam muziku, i ne sjećam se dio puta. Kada na plaži gledam u nebo i izgubim se. Zaspim budna. Odem negdje, a tijelo mi leži. Taj trenutak, tako kratak a tako vječan. Gdje sam?

Izgleda li tako sloboda?

Mogu ju namirisati. Zašto mi je tako daleko? Trebam li nešto napraviti da ju dobijem? Trebam li oprostiti nekome, trebam li se žrtvovat? Koga da volim a da mi pruži slobodu? Kome da platim? Poklanja li se?

Kada nestanem – biti ću slobodna.

Što je skuplje, sloboda ili skup auto? Možda da odem negdje daleko, gdje me nitko ne zna, ponesem samo muziku, papir i olovku, možda tamo negdje daleko nađem slobodu. Na toplom pijesku i pod Suncem koje mi grije lice. Možda tada mi se sloboda otvori.

Kada se zaboravim – biti ću slobodna.

Kada ne vidim i ne čujem – biti ću slobodna.

Kada ne djelujem, kada ne reagiram, kada ne zamjeram, hoću li tada biti slobodna?

Put promjene

Žele da se promijeniš, pa kada se promijeniš kažu da je nemoguće. Žele da se prilagodiš, pa kada se prilagodiš kažu isto nemoguće jer si ti ”takva”. Navikli su da im ispunjavaš očekivanja pa kada prekineš kažu da si se promijenila na gore. Žele te držat dovoljno blizu da te mogu kontrolirat, ali dovoljno daleko da ne osjetiš njihovu manipulaciju. Kada se promijeniš i postaneš to što su tražili, više im ne odgovaraš.

Svijetliš drugačije. Prihvaćaš svoje mane. Ne tražiš više izgovore za svoje ponašanje, za svoju drskost i ružnoću. Sada znaš da sve ima dublju pozadinu. Sada znaš da ljudi jednostavno nisu ”takvi”, nego su takvi zbog životnih situacija i ljudi koji ih okružuju.

Pitaju te kako si tako slaba. Zašto se nisi mogla sama osvijestiti? Zašto se nisi mogla sama promijeniti? Zašto radiš na sebi? Što točno ti radiš?

Umjesto da daju podršku. Ali neki ne mogu dati. Nemaju to u sebi. Ne prihvaćaju ni sebe. Ne mogu prihvatiti ni vas kada više ne ispunjavate njihova očekivanja. Vjerojatno vas nisu prihvaćali ni prije. Nema veze, oprostite im.

Neće svi biti sretni kada krenete putem promjene. Sam izraz ”rad na sebi” izaziva u ljudima neku vrstu otpora. Kao i riječ veganstvo. Dodajte tome jogu i meditaciju, i vi ste u pravoj sekti. Pustite takve ljude, do sada ste se ljutili na njih, a sada je vrijeme da otpustite. Oni imaju svoj put. Svoj nivo razumijevanja. Svoj nivo prihvaćanja. Svoju ljubav i neljubav. To je njihovo. Vi budite usmjereni na sebe, dok ste vi u miru – na pravom ste putu.

Neće vam svi dati podršku kada pokrenete vlastiti posao. Ljudi potajno žele da smo svi jednaki. Da nemate hrabrosti biti svoj šef. Neće vam svi dati podršku kada dobijete povišicu. Onda će morati raditi više jer ih ugrožavate. Neće vam svi dati podršku kada se odvažite na bilo što novo i izazovno. Zona komfora je zajebana stvar. Najčešće ćete dobiti podršku od onih od kojih najmanje očekujete. Ponekad i obitelj ne daje podršku. Nisu ni oni krivi. Nisu to naučili. Podrška često dođe od tamo nekog veselog osmijeha kojega niste vidjeli godinama.

Kada krenete putem promjene vi izazivate. Prvo sebe, pa obitelj, prijatelje, kolege, okolinu. Ovisno o intenzitetu promjene, postajete prijetnja.

Zašto vi sada morate narušavati taj ”mir” kada godinama živimo na isti način? Meni život godinama na isti način zvuči jako dosadno. Zašto živimo onda ako ne rastemo? Zašto nečija promjena izaziva u nekima nemir, ljutnju?

Najbolje da svi šutimo i da ne spominjemo kako smo sretni jer rastemo? Da slučajno nekoga ne povrijedimo? Uvrijedimo? Opet ne znam. Umara me lažna skromnost i lažno učenje da smo odgovorni za tuđe emocije.

Vrijeme je da se razbije taj ciklus. Da se sruši do temelja. Ako rasteš i sretan si, i nosi ti mir, i ako želiš biti u miru sa time – budi. Ako rasteš i sretan si, i želiš to podijeliti sa svijetom – podijeli. Ako ne želiš – nemoj. Ako ti smetaju oni koji rastu – pitaj se zašto. Razlog je očito sakriven puno dublje. U tvom nesvjesnom. Ako morate birati riječi u društvu ljudi sa kojima se družite, ti ljudi nisu vaši ljudi.

! Ljudi ne vole promjene. Ne vole one koji žele promjene. Možete misliti što god želite, ali tako je. Taj koji želi promjenu je u manjini, ali je vjerojatno i hrabriji. Jer za kopanje po sebi, za drugačiji put, treba puno hrabrosti. Gledam takve ljude i divim im se. Nije im lako ali ih nešto gura naprijed. Da nije bilo takvih ljudi žene ne bi imale pravo glasa, crnci bi bili robovi, i dalje bi mislili da životinje ne osjećaju bol, nasilje bi se manje prijavljivalo… dug je popis. Mijenjajmo. Preispitujmo. Podržimo. Volimo. Ako nismo na tom putu, ne osporavajmo tuđi put. Ako vam smeta nečiji put, rast, govor – maknite se. Niste još svjesni da možda i vama treba taj put. Ako treba, dogodit će se. A do tada, pusti druge i pusti sebe na miru. !

Bivši

Bivši odnosi. Bivši prijatelji. Bivši partneri. Bivši šefovi. Bivši osjećaji. Bivše ljubavi.

Zašto zazirete od bivših odnosa? Zašto vam većina bivših odnosa završi u sukobu? A dok je trajao odnos sve je bilo ”lijepo i u redu.”

Netko tako blizak i drag je postao netko tako dalek i omražen. Zbog čega više pamtimo loše stvari? Loše emocije, loša iskustva. Je li to zbog toga jer smo mi loši? Ili smatramo da je onaj drugi loš pa mu zamjeramo? I okrećemo glavu od tog nekog tko nam je nekad imao srce?

Što znači otpusti i oprosti? Jeste li otpustili i oprostili? I najbitnije, jeste li se zahvalili?

Tom nekom tko vas je u određenom periodu života usrećio. Volio vas, slušao, svađao se sa vama. Zbog tog nekog ste postali osoba koja ste danas. Zbog svih ljudi koji su prošli kroz vaš život ste osoba kakva ste danas.

Zahvalite se.

Ne možete? Nemojte.

Doći će vam slična osoba, slična situacija, ako ne otpustite. Tako to ide. Zahvalite se na svakom trenutku sa tom osobom. Sjetite se svakog načina na koji vas je ta osoba obogatila. Bilo to preporuka za knjigu ili film, učenje o nekom poslu, učenje da se pobrinete za sebe, učenje kroz ljubav ili patnju. Samo se zahvalite. Jer vaša duša ne poznaje dobro ili loše. Duša samo uči.

Netko vas je prevario – zahvalite se. Netko vas je izdao – zahvalite se. Za sve se zahvalite. Doći će dan kada ćete razumjeti ovo napisano. U svakom trenutku našeg života dolaze nam osobe i situacije koje trebaju našoj duši. Svaki odnos ima svrhu. Čak i onaj od deset minuta sa nepoznatom osobom u prolazu. Poneki odnosi završe. Poneki traju cijeli život.

Ako naučimo od svakog ponešto naučili smo otpustiti bez zamjeranja. Ako smo svjesni da je nečija uloga samo da nas probudi, osvijesti, voli, ostavi, naučili smo prihvatiti bez vezivanja.

Stavljaš li filter na život?

Koliko često si ne dopuštaš osjetiti ono što osjećaš iznutra? Koliko često se trudiš biti jaka i pokazuješ da te ne dira? Uljepšavaš li emocije koje te guše prije spavanja? Možda ih i opravdavaš?

Pakiraš emocije u jednu malu kutiju i ostavljaš ih za kasnije. Kada završiš sa poslom, kada staviš djecu na spavanje, kada se pojavi Sunce, kada stigne ponedjeljak. S vremenom kutija postane premala pa nabaviš još jednu, pa još jednu, i još jednu… Nakon nekog vremena postane teško kopati po kutijama. Ne želiš vidjeti koja te iznenađenja čekaju unutra. Ili kutije postanu preteške za tvoja leđa. Možda postaneš i rob tih kutija. Vrlo često je ovo zadnje.

Stavila si filter na život. Odbila si upozorenje srca i poziv duše. Uljepšala si život da se ne vidi nesavršenstvo, tama, umor i ranjivost.

Jer tko bi nas htio sa našom tamom u duši? Tko bi nas htio tako nesavršene?

*Pokazivanje svoje boli je pokazivanje moći. Pokazivanje svoje slabosti pokazuje koliko smo jaki. Pokazivanje emocija. Svih. Izgovaranje u sebi. Izgovaranje na glas. Dopusti si da osjećaš sve. Emocije dolaze i prolaze.*

Osjećaš li kako kažeš? Kažeš li kako se osjećaš?

Do kada tragamo?

Sve te boje koje gledam kroz oči kojima dovoljno ne zahvaljujem.

Sve te zrake koje upijam kroz kožu koju dovoljno ne njegujem.

Sav taj vjetar koji spontano je prošao kroz moju kosu kojoj dovoljno se ne divim.

Sve te misli koje žele ostat u umu koji želi biti glavni.

Sav taj život olako shvaćen.

Svi ti zagrljaji olako prihvaćeni. Sve te note ne dovoljno glasne. Svo to prihvaćanje i opiranje. Svo to izazivanje i buđenje.

Je li dovoljno ili je previše?

Kada je dosta?

Kada se smirujemo?

Dok smo živi ili kad umremo?

Možda dok ne prihvatimo, do tada tragamo.

Demoni

Sjela sam sa sobom i demoni su došli. Sjela sam tražeći mir i opet su me pronašli. Zatvaram oči i vidim im lica. Prazna su i blijeda. Ne znam mogu li se nazvati licima. Izgledaju poput sjena i kruže mi oko glave.

Žele da ih slušam. Žele da su opet sa mnom.

Sjela sam sa sobom i anđeli su došli. U miru su gledali sa strane kako promatram demone. Nisu se uključili. Nisu se borili. Iza ramena stajao je najveći, prepoznajem ga iz djetinjstva. Njegova svjetlost ispunjava moj prostor. Oči demona ne zaboravljam, pojave se ponekad kada sklopim oči prije spavanja. Kada prođem hodnikom nakon što ugasim svjetlo. Jesu li moji ili su tuđi, ne znam. Znam samo da su tu, nekad više, nekad manje. Nekad ih nema uopće.

Mislim da se vraćaju da provjere jesam li spremna. Za ponovan pad i gubljenje u tunelu. Svaki put odu razočarani. Više me ne plaše. Ne djeluju tako na mene. Sretna sam što ih imam, što ih prepoznajem. Želim ih ponuditi kavom, ali nekako na moju ljubav bježe.

Oni nam dolaze kada se umirimo, kada smo toliko iscrpljeni da ni ego ne može više analizirati i razmišljati o događajima u danu. Kada nemamo snage za biti snažnima, oni se pojave. Samo da vide gdje smo sada, jesmo li spremni, bojimo li se, patimo li se.

Ne bojte se.

Kada dođu neka sjednu pokraj vas. Neka vas diraju svojom sjenom. Postanite ta sjena. Izgubite se u njima. Dok ste u miru sa sobom, nema straha. Gdje mir caruje tama se ne zadržava dugo.

NE

Danas je predivan dan za reći nekome; Ne, Neću, Ne želim, Ne moram, Odjebi.

Samo mi nemoj govoriti kakva bih trebala biti, kako bih trebala izgledati. Ne govori mi što da pričam i kada da šutim. Ne govori mi da šutim zbog mira i tradicije. Ne govori mi koga da slušam i koga da pratim. Ne nameći mi svoj lažni moral i društvene norme. Ne smij se pomaganju i suosjećanju prema ljudima i životinjama.

Odjebi sa svojim pravilima i životom po mjerilima.

Ne govori mi o religijama i o lažnim bogovima. Ne govori mi da Bog ne voli ateiste kad znam da je Bog ljubav. Ne govori mi o crkvi, o školi, o tome da curice moraju nositi rozo. Ne govori mi da muški ne plaču i da moraju biti jaki. Ne govori mi o odgoju koji nalaže da se djeca moraju tući da nauče nešto.

Odjebi od mene sa svime što je trulo i nasilno.

Ne govori mi da odijelo čini čovjeka i da je siromašan zaslužio bijedu. Ne govori mi da je samo novac sreća i da je materijalno odraz moći. Ne govori mi da je ljubav slabost i da je zahvalnost nepotrebna. Ne govori mi da te se ne dotiče jer znam da lažeš.

Ne govori mi da se smirim i da žena mora biti dama. Ne govori mi da se nešto oduvijek tako radilo i da ne radim promjenu. Ne govori mi o uspoređivanju i nadmetanju. Ne govori mi da ne sanjam i da živim u bajci.

Ne slušajte ljude koji vam kvare dan, energiju, snove, uvjerenja, osmijeh.

Zaštitite svoje vrijeme.

Nikom niste ništa dužni.

Odjebi je pola zdravlja – uvijek bilo, i uvijek će biti.

Težina je tu sa razlogom

Tako teško je razmišljati svaki dan kako je život pozitivan. Imati pozitivne misli koje ne dotiču prošlost ni budućnost. Tako teško je probuditi se ujutro i odlučiti da ćemo danas biti sretni. Laže svatko tko kaže da je jednostavno. Teško je prihvatiti svaku situaciju kao nešto što se moralo tako desiti, bez analize i sto upitnika iznad glave.

Teško je prihvatiti da svatko ima svoj put. Da nismo više dio nečijeg puta. Da nisu više dio našeg puta.

Da ljudi dolaze i odlaze sa razlogom. Da svatko ima svoju karmu u ovom životu. Teško je oprostiti, tražiti pomoć, reći volim te. Jako je teško tražiti da tebi oproste. Tako teško je napustiti rutinu i pobrinuti se za sebe. Reći da je dosta i krenuti putem promjene. Tako teško je kad kreneš raditi na sebi pa vidiš koliko si sjeban.

Lažu svi koji kažu da je lako. Teško je kad upoznaš svoje demone i priznaš si da su oni dio tebe. Teško je raditi nešto što je drugačije pa ne dobiješ razumijevanje.

Tako teško je otpustiti ljude iz života. Teško je pustiti nove u život. Teško je priznati da si slab i da ne možeš sve sam. Jako je teško biti autentičan u današnjem svijetu glume. Sve je to teško, zamorno, tužno, napeto. U životu ne postoji jedna strana, ne postoji crno-bijelo. Svi plovimo i ljuljamo se. Balansiramo. Ali koliko god teško bilo, toliko je i oslobađajuće. Nakon određenog vremena tame dolazi sloboda. Disat ćemo opet.

Svi koji ste na tom putu, ne brinite. Težina je tu sa razlogom.

Prepreke su tu sa razlogom. Kada ih prihvatimo kao takve, postaju lakše. Zid se ruši. Možete spustiti gard. Ne morate glumiti da vam je lako i da sve znate. Priznajmo si da ne znamo ništa i da nam je teško. Tada ćemo se osloboditi. Tada radimo mjesto za sve novo što nam je namijenjeno.

Kada otpustimo, sve nam dolazi.