Potres

Sve do jučer činilo se kao neki san. Kao neki život obećan meni i svima, kao da nam je dužan da ga živimo sto godina. Sjedim na krevetu i mislim o danu i suncu koje me čeka kad izađem. Predivan je dan, hladnoća pomiješana sa zrakama sunca. Poželim da se sjećam svakog života kojeg sam živjela.

Oprana kosa, muzika, mama u kuhinji, rodni grad. Ima nešto u tome kada kažu da što si stariji da te više vuče doma. U taj osjećaj. Neometano živimo živote, očekujemo da smo i sutra tu pa sve planove prebacujemo za sutrašnji dan. Ili za koju godinu.

Sutra ću. U ponedjeljak ću. Kad prestane kiša ću. Kad prestane puhat ću. Kad diplomiram ću. Kad nađem posao ću.

Lijepe riječi odgađamo za sutra i sve zagrljaje koji žele da se dese danas. Oni stvarno žele biti ostvareni danas. Ali mi imamo vremena. Nama je život dužan nešto pa očekujemo i da smo sutra tu.

Nešto mi govoriš – ne čujem te.

Nešto mi pokazuješ – ne vidim te.

Nisam prisutna – danas ne mogu.

Sutra ćemo. Živjet ćemo sutra.

I onda? Potres. Potres života. Duše. Potres mog tijela? Mog života? Moje duše? Mojeg srca?

Zatvaram oči i tamo sam. Strah. Ne postoji ništa više. Ne postoji sutra. Ne postoji stresan posao. Ne postoje ljubavne brige. Ne postoji materijalno bogatstvo. Ne postoje maske. Ostaje samo surova stvarnost.

Ostaje samo sadašnjost. Prisutnost kakva se ne doživljava. Prisutnost o kojoj se čita. Meditira. Kojoj se nadamo, koju priželjkujemo. Za kojom žudimo kada pričamo o sadašnjem trenutku. I dok pričamo o tom trenutku, nismo prisutni do kraja.

Tada sam bila prisutna. Do kostiju, i više od toga. Tada sam umrla. Umrlo je sve ”sutra ću”. Umrlo je zamaranje glupostima, umrla je gluma. Umro je lažan osmijeh za lažne ljude. Umrla je pretjerana neovisnost. Umro je inat. Moć.

Ostala je samo duša. Ogoljena i uplašena, u maminom zagrljaju, gledajući kako se trese zemlja i kuće na njoj, i samo jedna misao – ne mogu umrijet danas a nisam obavila sve što sam trebala u ovom životu.

>>>> Igraju se mali ljudi i pričaju o još manjim ljudima. Uspoređuju imovinu i bore se za nasljedstva. Pune si police umjesto da si pune srca. Štede na ljubavi i klackaju se sa živim bićima. Sve im je dano u životu osim empatije. Hodaju i vide problem u svima, ne vide problem u sebi. Prelagodno im je pa ne cijene topli obrok pripravljen od tuđih ruku. Ne zahvaljuju se Svemiru jer misle da im se duguje. Ne daju ti podršku da se ne umisliš, čekaju da ti je teško pa te prvi tješe. Pazite se vi takvi, možda se i vama desi potres. Možda karma. <<<<

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: