Kada umre posljednji dio mene

Kada umre posljednji dio mene da li ću se pitati kako sam živjela. Kada prođe svjetlost kroz zadnju poru moga tijela u potrazi za zvijezdama koje žive u meni. Pogledat ću u Mjesec tražeći nadu i spas. Za ovu dušu koja je malo dijete upakirano u tijelu žene.

Kada se susretnu moje srce i um na prelasku u drugi svijet, da li će se svađati tko je pogriješio a tko bio u pravu. Zašto je jedan bio gospodar a drugi sluga. Ili će se složiti da je to najbolje što su znali u ovom životu. Možda u sljedećem prije prelaska na Zemlju se unaprijed dogovore tko će ovaj put ”kolo voditi”.

Kada moje oči promjene boju iz smeđih u plave, da li će gledati svijet drugačije. Svaka točka na mome tijelu tražit će spasenje, neki posljednji znak za oproštaj, za ljubav i prihvaćanje. Ionako u srži svaki organ moga tijela to želi. Ne može, ali želi. Kada umre posljednji dio mene dok se osmjehujem osobi preko puta, da li ću se pitati koliko osmijeha lažnih brojim, a koliko njih je iz ovog srca ludog.

Koliko sam laži izgovorila da ne povrijedim druge ili da ne povrijedim sebe. Koliko istine stane u jedno tijelo, a da ne ostane samo na planeti. Jer ipak, od laži živimo, u istini samujemo.

Kada noge krenu trčati kad vide svjetlost na kraju tunela, da li će ruke pratiti ritam ili će usporiti jer se boje kraja. Što me čeka na kraju, smrt ili život? Što je kraj uopće? Postoji li vrijeme ili samo mislimo da postoji. Imamo li vremena iskupiti se za svaku ružnoću koju smo učinili, ili je kasno pa ostatak kratkog života provodimo u pokori.

Imamo li vremena za ljubav? Možda ću imati vremena da tražim oproštaj za sve loše učinjeno. Ako bude sreće možda ću imati vremena i za oproštaj sebi. Možda oprostim sebi jer ne mogu drugima. Možda sa druge strane bude razumijevanja i za nas sebične.

Ako postoji druga strana nadam se da je iskrenija i toplija. Da nema igara i ”što ako” pitanja. Nekima u ”što ako” prođe život. Nekima u šutnji. Nekima u tjeranju inata. Kada umre posljednji dio mene, želim da umre sav inat, sav ponos, sva ljutnja, i ako je to sve što imam neka bude tako.

Znam da imam više od toga, rodit ću se opet, ako ništa barem da izazivam uspavanu publiku. Moja kosa preko ramena teži još većim valovima, udaru vjetra i mirisu mora. Spajanje sa zvijezdama joj je san iz kojeg se teško probuditi.

Kada umre posljednji dio mene kome da se zahvalim što je život bio, ni više ni manje, život kakvog sam unaprijed odabrala.

….

Ovaj post je objavljen na portalu Atma, 15.kolovoza 2021:

https://atma.hr/kada-umre-posljednji-dio-mene/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: